Intervjui

Intervju za Preporod

 

  1. Nešto o sebi – gdje radite, kada ste rođeni i kada ste doktorirali..

Rođen sam 26.05.1981. godine u Njemačkoj. Defektološki fakultet sam upisao 2000 godine, a diplomirao 2005. godine, te stekao zvanje diplomirani defektolog somatoped. Postdiplomski studij sam upisao 2006. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli koji je uspješno odbranjen  20.11.2009. godine, te sam stekao naučni stepen magistra društvenih nauka iz područja motoričkih poremećaja i  hroničnih bolesti. Doktorski studij sam upisao 2012. godine  i u februaru 2015. godine na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu  Univerziteta u Tuzli odbranio sam doktorsku disertaciju i time stekao pravo na naučni stepen doktora društvenih nauka iz područja motoričkih poremećaja i hroničnih bolesti.

 

  1. Koja je bila tema vaseg doktorata, i zbog cega ste se odlucili za tu temu?

Tema doktorske disertacije je bila „Egzistencijalna napetost i mehanizmi suočavanja u majki djece sa cerebralnom paralizom“, uz pretpostavku da struktuirana duhovna poruka utiče na promjene u doživljaju sebe i razvoju svijesti u osobe, a te promjene se očituju u mehanizmima suočavanja sa egzistencijalnim problemima djeteta sa cerebralnom paralizom tokom odgoja, edukacije, liječenja i kompleksne rehabilitacije. Na ovo sam se odlučio nakon završetka magistarskog rada, a to je bilo 2009. godine,  gdje sam počeo da istražujem područje religioznosti, duhovnosti, odnosno postavljao sam sebi pitanja kauzalnosti duhovnosti i psihičkog stanja pojedinca. Specijalisti različitih disciplina u suočavanju sa brojnim problemskim područjima tokom rasta i razvoja djeteta s cerebralnom paralizom, nastoje koristiti  razne komplementarne, edukacijske i terapijske pristupe (metode) u cilju otkrivanja i podržavanja životnih potencijala i kvalitete življenja – i djeteta i roditelja. U tom okviru jedan od načina održavanja psihičke i organizmičke homeostaze je molitva i duhovna poruka, koje u kontekstu određene kulture i tradicije mogu biti primjenjeni kao edukacijski i psihoterapijski faktor u podržavanju i razvijanju jedinstva duha i tijela u osobe. Stim u vezi počeo sam da se bavim istraživanjima nivoa religioznosti kod roditelja djece sa invaliditetom, te sam objavio nekoliko radova u domaćim i stranim časopisima, koji generalno govore da su roditelji, preciznije majke djece sa invaliditetom religiozne osobe.  Ovaj podatak mi je bio dovoljan da promišljam o „konzumiranju“ religioznosti u radu sa roditeljima djece sa invaliditetom. Nakon toga, počeo sam detaljnije da istražujem po internacionalnim naučnim bazama o uticaju vjere, religioznosti, duhovnosti, generalno na zdravlje pojedinca. Rezultati velikog broja istraživanja su pokazala pozitivne efekte, odnosno da vjera, religioznost prevenira pojavu zdravstvenih stresora. Također, istraživanja su pokazala da religiozne majke, odnosno njihovo uključivanje u religiozhe „aktivnosti“ rezultira manjim izraženim simptomima depresije.  Govorimo o majkama djece tipičnog razvoja. Kada je riječ o majkama djece sa invaliditetom, istraživanja su pokazala da su one izložene stresorima, te da imaju povećan nivo depresivnosti i anksioznosti.

Na osnovu svega navedenog, te proučavanja literature koja su trajala tri godine, došao sam do zaključka da u tretmanu sa majkama djece sa cerebralnom paralizom koristim Kur’an, odnosno Ajete, te da kroz sedam terapijskih seansi pratim njihove promjene, odnosno uticaj određenih Ajeta uz primjenu psihofizičke relaksacije prema modelu Jacobsona i slušanja sure Al Baqara na njihovo psihičko zadravlje i promjenu svijesti kada razmišljaju o sebi i djetetu.

 

  1. Da li su i gdje određeni ajeti ukljuceni u terapiju sa roditeljima i ako nam možete ukratko opisati tok seanse?

Da, kao što sam naveo, u doktorskoj disertaciji su između ostalog korišteni Ajeti. Ukupno je primjenjeno pet Ajeta, i ovom prilikom se zahvaljujem hfz.Sabahudin ef. Skejiću koji mi  je pomogao da izaberem određene Ajete koji su korišteni u terapijskim seansama. Ovdje zbog operacionalizacije prostora neću iznositi Ajete i kompletnu proceduru terapijskih seansi (koja je opširna), a svi koji su zainteresovani o proceduri mogu me kontaktirati. Reći ću da je terapijska seansa sprovedena na 30 majki djece sa cerebralnom paralizom, koje su podijeljene u 10 grupa.  Seanse su počele na način da nakon verbanog upućenja majki u tok seanse, popunjavaju modificirane vizuelno-analogne skale samoprocjene za doživljaj sebe i doživljaj djeteta. Nakon popunjavanja upitnika, seansa je počela sa progresivnom psihofizičkom relaksacijom Jakobsona uz slušanje Kur’ana, odnosno prvih 10 minuta sure El-Bekare za koju Božiji Poslanik kaže da je blagodat. Odabir za slušanje Kur’ana uz relaksaciju je uzet zbog činjenice da  melodija Kur’ana, a kako navodi Mešić (2011) predstavlja glasovne talase koji se čuju do određene dužine i daljine i ovi talasi šire impulse koji vibriraju i pozitivno utiču na nerve čelije mozga, te obnavljaju ravnotežu tih čelija, što daje jači imunitet čelijama da se suprostave svim oblicima bolesti. Po završetku psihofizičke relaksacije, drugi dio seanse je uključivao kratku edukaciju o Kur’anu. Nakon kratkog uputstva o Kur’anu, ispitanicima se pročitao ajet “Tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je doista na strani strpljivih” (El-Bekare, 157)., te su ga nakon čitanja somatoterapeuta, roditelji 2-3 puta naglas pročitali. Tumačenje ovog ajeta roditeljima je bilo u skladu sa Tefsirom Ibn Kesira. Nakon čitanja ajeta i tumačenja,  roditeljima se dao nalog da zatvore oči i da razmišljaju o sebi i o djetetu 2 minute. Evaluacija je bila obavljena primjenom tri modificirane skale samoprocjene, za područja doživljaja sebe, doživljaja djeteta i za područje estetskog zadovoljstva sa duhovnom porukom . Vizualno-analogne skale su bile dopunjene ljestvicom induciranih varijabli na način da se ispitanicima dao nalog da napišu koje su im misli padale na pamet kada misle o sebi, djetetu i duhovnoj poruci, te da nakon toga izdvoje tri dominantne misli

 

  1. Do kojih naučnih spoznaja ste došli istraživanjem, koji su zaključci?

Na osnovu analiza dobijenih rezultata, a u vezi sa postavljenom hipotezom istraživanja zaključilo se da je tokom psihoedukacijskih seansi došlo do promjena u ekstatičkim i generičkim iskustvima kod majki djece sa cerebralnom paralizom koje su se manifestirale u nivoima samoprocjene za kontrolisane varijable doživljaja sebe, djeteta i estetskog psihičkog stanja, potaknutog duhovnom porukom tokom seansi. Također, u analizi promjena rezultata između inicijalnog i finalnog mjerenja za kontrolisane dimenzije u okviru liste simptoma (SCL 90)  registrirane su značajne promjene na varijablama (Opšti indeks težine, somatizacija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, interpersonalna senzitivnost, depresivnost i paranoidna ideacija). Na osnovu ovih rezultata vidljivo je da je program psihoedukacijskih seansi uticao na latentnu strukturu psihodinamike i introspekcije i samoprocjene ispitanika (majke djece sa cerebralnom paralizom) što se manifestuje i u ekspresiji i mehanizmima njihovog suočavanja sa raznim egzistencijalnim pitanjima. Na osnovu sumarne distribucije dominantnih misli (induciranih varijabli) dominirale su za kontrolisanu dimenziju doživljaja sebe sreća, opuštenost i dijete, za doživljaj djeteta dijete, sreća i ljubav i za estetsko zadovoljstvo duhovnom porukom (estetsko psihičko stanje potaknuto duhovnom porukom) Allah, strpljivost i sreća. Naime, tokom provođenja psihoedukacijskih seansi u skladu sa polaznom hipotezom istraživanja bilo je moguće potaknuti nove nivoe estetskog psihičkog stanja i egzistencijalnog iskustva (doživljaj sebe) u ponašanju majki, aktualizaciju kreativnih potencijala i na određen način terapijsku katarzu, dakle i autoregulaciju psihodinamičkih i psihosocijalnih procesa vezanih za doživljaj sebe u mehanizmima suočavanja majki djece sa cerebralnom paralizom.

Pripremio: Džanan Ribić

 

 

ČASOPIS INICIJATIVA

 

  1. Mlada ste osoba, i poziv Vam je usko vezan za osobe sa invaliditetom. Kako je došlo do toga da se odlučite za taj poziv?

Iskreno Vam moram reći da nisam planirao upisati fakultet koji  se odnosi na rad sa osobama sa invaliditetom. Po završetku srednje škole planirao sam upisati Filozofski fakultet odsjek Engleski jezik i književnost gdje nisam bio primljen. Nakon toga pokušao sam upisati isti fakultet ali odsjek Pedagoogija i psihologija, gdje također nisam bio primljen iz meni poznatih razloga koje ovom prilikom ne želim iznositi. Nakon toga primljen sam na tada Defektološki, a danas Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.  Moram istaći da nisam planirao ostati na ovom fakultetu, ali ubjeđen sam da postoje stvari u životu na koje nekada ne možemo uticati, a što je i u skladu sa šestom temeljnom istinom vjere da sve što se događa biva Božijom voljom i određenjem.  Danas sa ponosom mogu reći da sam prezadovoljan svojim pozivom koji mi je pomogao lično i u porodici, jer je moj otac  nakon oboljenja ostao bez noge i  postao osoba sa invaliditetom. Ne znam kako bih se nosio sa time i ne znam kako bi mu pomogao da prihvati „sliku svog tijela“ da nisam završio Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet.

 

  1. Ovaj intervju radimo, između ostalog, povodom Međunarodnog dana nepismenosti koji se u svijetu obilježava 8.septembra, a utemeljio ga je UNESCO, 1966., ciljem promovisanja pismenosti. Dok se u svijetu radi na informatičkom opismenjavanju u Bosni i Hercegovini upitna je ne samo funkcionalna već i elementarna pismenost njenog stanovništva. Mislite li, kao mlada osoba, da je doista tako?

Slažem se da je upitna elementarna pismenost  građana BiH, ali moram reći da je zastupljena tercijarna pismenost, odnosno informatičko opismenjavanje. Ovdje govorimo o dvije kategorije ljudi, oni koji nisu završili osnovno obrazovanje i oni koji se u skladu sa potrebama tržišta rada dodatno edukuju, jer je za posao „21 stoljeća“ poznavanje rada na računaru i stranog jezika osnova svakog konkursa. Kada govorimo o elementarnoj (ne)pismenosti, a koliko je  poznato iz dostupne literature nedovoljan je broj istraživanja u BiH koji se bave ovom tematikom. Postoje određena istraživanja koja  nisu reprezentativna za područje Bosne i Hercegovine i ti podaci pokazuju da imamo oko 5,4% nepismenog stanovništva. Ove godine je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini na osnovu kojeg ćemo prije sve moći govoriti o broju (ne)pismenih. Dobijeni podaci zasigurno će poslužiti svima onima koji se bave ovim problemom i iskreno se nadam da će nadležna ministarstva imati više sluha za ovu populaciju osoba. Pod ovim podrazumijevam povećanje grant sredstava nevladinim organizacija koja će raditi i koja rade na opismenjavanju građana Bosne i Hercegovine, jer smatram da su NVO jedan od ključnih, možda u vlasti nedovoljno „prepoznatljivih“ faktora koji služe građanima ove zemlje.

 

  1. Kao mlada osoba koja se isključivo bori vlastitim snagama bez ikakve pomoći drugih ljudi, u vremenima koja mnogi karakteristišu kao „vremena štele“, možete li nam malo reći kako je tekla vaša borba da se intelektualno uzdignete vlastitim znanjem i uspijete u tome?

Svi mi u jednom dijelu života pronalazimo sebe, neko ode na lijevu, neko na desnu stranu, ali ipak na kraju, bar većina ljudi, odabere pravi put. Po mom ličnom shvatanju, formula uspjeha je vjera. Naravno, različita su vjerovanja, meni su vjerovanje u Boga  i vjera u uspjeh pomogli da ustrajem na putu ulaganja  u znanje.  Ovdje ne smijem zaboraviti i svoje roditelje, svoju užu porodicu koji su me uvijek podržavali i podržavaju na putu sticanja i ulaganja u znanje, na čemu iskreno od srca zahvaljujem. Naravno, znanje ne dolazi samo, njega treba tražiti i zaslužiti, isto kao što posao treba tražiti i zaslužiti. Koliko dajemo, toliko i dobijemo, koliko posadimo, toliko i poberemo.  Postoji jedna slatka tajna u znanju koja tjera čovjeka da cjeloživotno ulaže u sebe. To je znanje o neznanju. U prilog ovome ide Sokratova misao „Ja znam da ništa neznam“. Ja neprihvatam neuspjeh, jer za sve ono što smo, zaslužni smo samo mi. Npr. dobar sportista je zaslužan svom zalaganju, dobar rezultat se ne postiže bez treninga. Moja borba je moj trening, moj trening je moj uspjeh.

 

  1. Sada već radite i doktorat, da li je bilo teško odlučiti se na taj korak i odabrati temu koju želite istražiti?

Mogu slobodno reći da sam u fazi završetka doktorske disertacije na koju sam posebno ponosan. Sama tema disertacije je rezultirala promišljanjima o načinu inoviranja komplementarno suportivnih terapija koja se bave prevencijom, edukacijom i rehabiltacijom majki djece sa cerebralnom paralizom. Na ovom svijetu svi pronalazimo sebe. Ono što ostavimo iza sebe, to smo mi, naše djelo predstavlja ko smo bili. Prva od misli o doktorskoj disertaciji koja je dominirala u mojoj glavi je da bude od koristi ljudima i da bude dobro djelo na ovom svijetu. Druga misao, a ne i manja važna je da tema usko bude vezana za religioznost, odnosno vjeru. Stoga u dogovoru sa mentorom definisali smo temu doktorske pod nazivom „Egzistencijalna napetost i mehanizmi suočavanja u majki djece s cerebralnom paralizom“ u kojoj se između ostalog eksperimentalno ispitivao uticaj Kur’ana na promjene koping mehanizama majki djece s cerebralnom paralizom. Dobijeni rezultati daju za pravo da se i u edukacijsko-rehabilitacijskoj praksi kao jedna od inovativnih komplementarno suportivnih terapija primjenjuje i hagioterapija (terapija vjerom).

 

  1. Dosta vremena provodite u društvu osoba sa invaliditetom. Iskreno, kakav je osjećaj biti u društvu te populacijem? Pričinjava li Vam to zadovoljstvo, odmor, mir u duši… ili je to isključiv dio poslovnog opredjeljenja?

Po meni ne postoji razlika između društva u kome su osobe sa invaliditetom i društva  gdje nema osoba sa invaliditetom. Jedan od mojih najvećih prijatelja je osoba sa invaliditetom i zajedno se znamo osjećati i dobro i loše, i raspoloženo i neraspoloženo, znači sve ono što danas prati jednog čovjeka.

 

  1. U politickim ste vodama Odakle interes za politiku?

Nažalost danas se na politiku gleda kao na „zanimanje“, a ne kao na mehanizam uspostavljanja i poboljšanja kvalitete života građana koji čine našu državu.  Danas je problem što mi svi imamo individualnu pamet, ali smo reducirani sa kolektivnom pameću.  Svojim uključenjem želim  biti aktivni participant i neko ko će učestvovati u kreiranju kolektivne politike gdje će svako raditi svoj posao. Bosna i Hercegovina je već dugi niz godina prehlađena , i imuni sistem je toliko oslabljen da postojeći „antibiotici“ ne pomažu.  Došlo je vrijeme promjena, a te promjene su mladi  koji predstavljaju novi koping mehanizam u jačanju društva u cijelini.

 

  1. Šta nam možete reći o današnjem stanju u BiH što se tiče zapošljavanja? Čekati i traziti posao ili „put pod noge“?

Ovo je najteže pitanje koje se  postavlja  u BiH.  Jasno je da se stopa nezaposlenosti  iz godine u godinu povećava.  Mislim da će se i dalje povećavati sve dok ne shvatimo da svako treba raditi svoj posao,  treba konačno  pustiti struku da radi. Vremena više nema, ključno je razvijati privredu, otvarati nova preduzeća i zaustaviti privatizaciju naših preduzeća po sistemu „jedna marka“.  Ja sam lično opredjeljeni patriota i mislim da, ukoliko je to moguće ne treba napuštati BiH.

 

  1.   Ima li neka poruka mladima, osobama sa invaliditetom, javnosti?

Gradimo društvo koje se temelji znanju  i činimo dobra djela, jer nas ona nikada neće ostaviti.